Sjećam se te jeseni kao da je jučer. Kiša je udarala o staklo kao da je netko bacao šaku sitnog kamenja, a ja sam sjedio u svom stanu na Trešnjevci, gledajući u zid. Posao mi je išao nizbrdo, veza se raspala još u kolovozu, a prijatelji su se nekako razbježali svatko na svoju stranu. Ostala je tišina. Ona teška, ljepljiva tišina koja ti se uvuče pod kožu i ne pušta. I baš te večeri, dok sam listao bezveze po mobitelu, naletio sam na nešto što je obećavalo bijeg. Bila je to
vavada prijava, jednostavan klik koji me odveo u svijet u kojem nema računa, nema usamljenosti, nema sutra. Samo trenutak. Samo sljedeći spin.
Nisam bio tip koji je ikad ozbiljno kockao. Kladionice su mi bile dosadne, a automati u kafićima uvijek su mi se činili kao bacanje novca u bunar. Ali te noći, sve je bilo drugačije. Nisam tražio bogatstvo. Tražio sam da prestanem razmišljati. Da mi mozak prestane vrtjeti istu scenu: prazan stolac na poslu, njezinu četkicu za zube koju sam još držao u čaši, poruke koje nikad nisam poslao. vavada prijava bila je moj izlaz. Nisam to tada tako nazvao, naravno. Rekao sam si da ću se samo malo zabaviti, ubijati vrijeme. Ali istina je bila drugačija. Bježao sam.
Prvih nekoliko dana bilo je gotovo zabavno. Uplatio bih stotinjak kuna, igrao slotsove, gledao kako se koluti vrte, slušao one čudne, gotovo hipnotičke zvukove. Ponekad bih dobio, ponekad izgubio. Nije bilo važno. Važno je bilo da ne mislim. Da ne osjećam. Da ne postojim ni kao čovjek s problemima, ni kao netko kome je nešto puklo u životu. Bio sam samo igrač. Bez imena, bez prošlosti, bez budućnosti. Samo broj na ekranu.
Ali onda je došla noć kad sam izgubio više nego što sam smio. Nije to bila katastrofa, nije to bio kredit, nije to bila hipoteka. Ali bila je to granica koju sam sam sebi obećao da neću prijeći. Sjeo sam na pod, leđima naslonjen na krevet, i gledao u prazan ekran. Osjećao sam se glupo. Osjećao sam se bijedno. I baš tada, kad sam mislio da ću obrisati aplikaciju i zauvijek zatvoriti taj prozor, dogodilo se nešto što me nasmijalo. Doslovno nasmijalo. Dobio sam obavijest da sam osvojio bonus koji nisam ni očekivao. Neka sitnica, ali dovoljna da me trzne iz samosažaljenja.
Počeo sam se smijati. Glasno. Sam u praznom stanu. Smijao sam se sebi, svojoj drami, svojoj potrebi da pobjegnem od nečega što se ionako samo od sebe rješavalo. I tada sam shvatio nešto važno. vavada prijava nije bila lijek. Nije bila ni otrov. Bila je samo alat. Jedan od mnogih. Kao knjiga, kao film, kao šetnja po Jarunu u četiri ujutro. Način da preživiš noć kad ti je svega dosta.
Nastavio sam igrati, ali drugačije. Počeo sam postavljati granice. Sto kuna tjedno. Nikad više. Nikad u bijesu. Nikad kad sam tužan. Igrao sam samo kad mi je bilo dosadno, a ne kad mi je bilo teško. I polako, ta granica između bijega i razonode postala je jasnija. Počeo sam više izlaziti. Javio sam se starom prijatelju s kojim se nisam čuo godinama. Upisao sam tečaj španjolskog. Ništa spektakularno, ali dovoljno da se život počne vraćati u fokus.
Jedne večeri, dok sam igrao neku glupu igru s voćem, osvojio sam nešto veći iznos. Nije to bila mirovina, ali bila je to lijepa svota. Pomislio sam: evo, sad ću uložiti sve, sad ću se obogatiti. Ali nisam. Isključio sam mobitel, otišao do pekare, kupio svježi kruh i maslac, i sjeo za stol. Jeo sam polako. Bez ekrana. Bez buke. I bilo je dobro.
Taj novac sam potrošio na put u Španjolsku. Onaj tečaj je pomogao, naravno. Šetao sam Barcelonom, sjedio u malim barovima, pričao s ljudima koje nikad prije nisam sreo. I tamo, na nekoj terasi, dok sam pio kavu i gledao ljude kako žive svoje male, obične živote, sjetio sam se te kišne jeseni. Sjetio sam se vavada prijava i onog osjećaja da mi je telefon jedini prozor u svijet. I nasmijao sam se. Ne zato što je to bilo smiješno. Nego zato što sam shvatio da sam tada bježao od nečega što me je čekalo. I da me dočekalo. I da je bilo dobro.
Ne mogu reći da je vavada promijenila moj život. Nije. Ali jest mi pomogla da preživim nekoliko teških mjeseci. Bila je to neka vrsta digitalnog utočišta, mjesto gdje nisam morao biti ja. I ponekad, kad ti je svega dosta, upravo to trebaš. Samo malo prostora da dišeš. Samo malo vremena da zaboraviš. I onda, kad se vratiš, shvatiš da je stvarnost možda i bila teška, ali nije bila nepremostiva.
Danas više ne igram često. Ponekad, kad padne kiša i stan je previše tih, otvorim onu stranicu. Pogledam kolutove kako se vrte. Sjetim se da sam nekad bio čovjek koji je bježao. I nasmijem se. Jer više ne bježim. Samo se ponekad vraćam na mjesto gdje sam naučio da je bijeg ponekad samo odmor prije nego što nastaviš dalje.
