Sjećam se tog utorka kao da je jučer. Kiša je padala cijeli dan, a ja sam sjedio na balkonu svog stana na Trešnjevci, gledajući kako se voda slijeva niz oluk zgrade preko puta. Bila je to jedna od onih jeseni kad se sve čini sivim i besmislenim. Izgubio sam posao u skladištu tri mjeseca prije toga, curа me ostavila još prije toga, a stanarina je čekala. I tako sam tamo sjedio, buljio u mobitel i negdje između oglasa za posao i vijesti koje nisam želio čitati, naletio na stranicu o kojoj su svi pričali.
vavada hrvatska, pisalo je, i ja sam kliknuo bez razmišljanja. Nisam očekivao ništa. Iskreno, mislio sam da ću se za pet minuta iznervirati i zatvoriti sve.
Prvih pola sata bilo je čisto lutanje. Nisam znao što radim, kliktao sam po slotovima kao majmun po tipkama, gubio sitne iznose i govorio si da je to glupost. Ali onda, negdje oko jedanaest navečer, dok je kiša i dalje udarala po limenom pokrovu balkona, dogodilo se nešto što me trgnulo iz te sivile. Osvojio sam bonus koji nisam očekivao. Nije to bila neka astronomska svota, ali bila je dovoljna da osjetim nešto što nisam osjetio mjesecima — uzbuđenje. Čisti, dječji adrenalin. Sjeo sam uspravno, obrisao maglu s ekrana i pomislio: čekaj, možda ovo ipak ima neke veze.
Sljedećih tjedana počeo sam se vraćati toj stranici. Ne svaki dan, ne opsesivno, ali kad bi me uhvatila ona praznina — ona ista koja me tjerala da gledam u zid ili da prelistavam društvene mreže do dva ujutro — otvorio bih vavada hrvatska i pustio nekoliko okretaja. Bilo je nešto umirujuće u tome. Zvukovi, animacije, ritam. Kao da mi mozak na kratko isključi onaj stalni šum brige. Nisam igrao da se obogatim. Igrao sam da ne razmišljam. Da ne budem ja onaj koji nema posao, koji je sam, koji ne zna što će sutra. Na tih sat vremena bio sam netko drugi — netko kome se nešto može dogoditi.
Jedne večeri, sasvim slučajno, dogodilo se nešto smiješno. Sjedila je kod mene susjeda iz stana iznad, došla po sol jer joj je trebala za večeru. Vidjela je ekran, nasmijala se i rekla: "I ti to? Moj brat je tamo dobio nešto sitno prošli mjesec." I tako smo završili zajedno gledajući u moj mobitel, komentirajući svaki spin kao da gledamo utakmicu. Smijali smo se kad bi izgubio, vikali kad bi nešto uplatio. Bila je to prva prava interakcija s nekim živim čovjekom u tjednima. Shvatio sam tada da me vavada hrvatska na neki čudan način izvukla iz izolacije, ne zato što je sama po sebi društvena, nego zato što mi je dala povod da nešto podijelim s nekim.
Naravno, bilo je i trenutaka kad bih se zapitao što radim. Jedno jutro probudio sam se i vidio da sam potrošio više nego što sam planirao. Osjećao sam se glupo, kao klinac uhvaćen u nečemu. Ali onda sam zastao i pogledao širu sliku. Nisam se zadužio, nisam prodao ništa, nisam lagao nikome. Samo sam potrošio nešto novca na zabavu koja mi je pomogla da preživim razdoblje koje je moglo završiti mnogo gore — u depresiji, u potpunom povlačenju od svijeta. vavada hrvatska nije bila lijek, ali je bila kratki predah. Kao kad odeš u kino ili na kavu, samo jeftinije i dostupnije u tri ujutro kad ne možeš spavati.
Vrhunac je došao krajem tog mjeseca. Dobio sam poziv za posao — ništa spektakularno, ali dovoljno da počnem ponovno stajati na noge. Te večeri sam otvorio stranicu posljednji put u tom razdoblju. Nisam igrao dugo. Samo sam pustio par okretaja, pogledao one animacije koje su mi postale poznate, i nasmiješio se. Osjetio sam neku vrstu zahvalnosti, iako znam da zvuči blesavo. Kao da se opraštam od prijatelja koji mi je pomogao da prebrodim oluju, iako taj prijatelj nije stvaran. Zatvorio sam aplikaciju, pogledao kroz prozor — kiša je konačno stala — i shvatio da više ne bježim od stvarnosti. Stvarnost je postala nešto s čime se mogu nositi.
Danas, kad me netko pita o tome, kažem im isto: nije to za svakoga i treba biti pametan. Ali meni je vavada hrvatska pomogla da preživim sebe. Naučila me da bijeg nije uvijek kukavičluk — ponekad je samo način da skupiš snagu za povratak. I zato, kad se sjetim tog balkona i kiše, ne sjetim se samo tuge. Sjetim se i onog malog uzbuđenja, smijeha sa susjedom i trenutka kad sam shvatio da mogu ponovno disati. Ponekad je dovoljno da te nešto na kratko odvede od problema — samo da bi shvatio da problemi nisu cijeli tvoj život.
